Prema svojoj definiciji mahale su urbane četvrti specifične za sve zemlje koje su nekada bile u sastavu moćnog Osmanskog carstva, namijenjene isključivo za stanovanje. Mahalu je činilo pedesetak kuća, neki od sakralnih objekata (crkva, sinagoga ili džamija), pekara, česma, mekteb, bakalnica… Međutim, svi mi koji se rado sjećamo života u našim mahalama, znamo da pojam mahale uveliko prevazilazi ovu suhu definiciju. Mahala je mjesto u kojem smo prvi put gledali sav taj šareni svijet koji nas okružuje, u kojem smo sticali prve prijatelje sa kojima smo otkrili čar dječije bezbrižne igre, u kojem smo po prvi put upoznali osjećaj ljubavi prema nekim lijepim očima, zanosnom osmijehu ili neukrotivim kikicama, i u kojem se počeo izgrađivati osjećaj pripadnosti komšiluku, najvažnijem kolektivu nakon porodice.

Nažalost, svakim danom postajemo svjesniji da komšiluk postaje riječ iz prošlosti čije će značenje sve teže razumijevati generacije koje dolaze. Pritisnuti procesima globalizacije, nezaustavljivim razvojem tehnike, kao i savremenim insistiranjem na individualizmu, svjedoci smo velikim promjenama u načinu života koji živimo.
Upravo Hotić u svojoj knjizi „Moja dobra mahala – Sjećanje na Urije“ iskazuje svoju osjetljivost na ovaj gorući problem. Kazivajući nam o svome djetinjstvu u bosanskonovskim Urijama, on opisuje sve naše bosanske mahale u kojima se disalo kao jedan jer: „Komšija je bliži od brata.“- davno su rekli naši stari. Čitajući ovu knjigu i razmišljajući o njenom sadržaju, ne možemo, a da ne primijetimo da se Hotić svojski trudi da od zaborava spasi brojne „male ljude“ među kojima je živio i događaje iz njihovih života, te da na taj način stvori jednu mozaičnu sliku nekadašnjeg života na Urijama. U svim ovim pričama ispričanim prostim narodskim govorom, što spada u posebnu vrijednost ove knjige, nezaobilazan je osjećaj nostalgije protkane specifičnim mahalskim humorom koji vješto uspostavlja ravnotežu u knjizi čak i onda kada autor pripovijeda o zlu koje je početkom devedesetih pogodilo njegove sugrađane, pa i njega samog. U tome je, svakako, nemjerljiv značaj ovog izuzetnog literarnog djela.

Ovo nisu samo puki memoari. Ovo je simbolična priča o nekim prohujalim vremenima i svim bosanskim mahalama. Priča o malom bosanskom čovjeku pritisnutom svakodnevnim životnom problemima. Zato, smatram da, ukoliko ne bude ljudi poput Suvada Hotića koji će uporno insistirati na ovoj priči, prijeti nam opasnost da naše buduće generacije rasute po cijelom svijetu počnu o svemu ovome razmišljati kao o nekom fantastičnom mitu. Iz tog razloga znam da je u ovom vremenu otuđenja, korist od ove knjige višestruka. Ona opisuje jedan model života koji izumire, ali koji je bio daleko ljudskiji nego ovaj danas. Njene vrijednosti će jednako crpiti svi čitaoci bez obzira na dobnu, spolnu, religijsku ili nacionalnu pripadnosti i, iskreno se nadam, njome unaprijediti svoje živote, jer, kako neki stari mudrac reče: „Prošlost je odskočna daska, a ne ležaljka.“

Iz svih ovih razloga, čitaocima toplo preporučujem ovo štivo koje će ih na momente rastužiti, ali i nasmijati, te im pružiti jednu širu sliku nekadašnjeg života u našim bosanskohercegovačkim mahalama.

U Bosanskoj Krupi 9.6.2018. godine
Enes Mesić, prof.