Bosanskohercegovačka postratna književnost koja je nastajala u dijaspori, ali velikim dijelom i u domovini, uveliko je opterećena ratnim, ali i zavičajnim temama u kojima ne nedostaje nostalgije za nekim prohujalim vremenima. Međutim, postoji nekoliko pripovjedača u koje bismo mogli svrstati i Suvada Hotića, a koji prave odmak i čine razliku. Suvad Hotić, pisac iz Bosanskog Novog sa privremenom adresom u Kanadi, na čarobnom nas tepihu svoje mašte nosi u daleke, egzotične krajeve izvan naših granica i tamo nas uvodi u svijet ljubavi, ljudskosti, požrtvovanosti, hrabrosti… Nakon svoje prve dvije knjige: “Rat u Bosni” i “Moja dobra mahala – Sjećanje na Urije” kojima nastoji da upozna čitalački svijet sa strahotama kroz koje je prošao u ratu, kao i sa ljepotom života u prijeratnim godinama, Hotić sada iskazuje iskrenu želju da nam ispriča jednu čistu ljubavnu i životnu priču čije poruke univerzalizira, iako je smješta u podneblje žarke Arabije u kojem su oduvijek bili teški životni uvjeti, ali koje, naprotiv, obiluje životom. Osim toga, interesantno je i vrijeme koje Hotić odabire za dešavanje radnje. Naime, kroz ovu ljubavnu priču, mi suptilno otkrivamo činjenice o vremenu u kojem se beduini moderniziraju i odriču svog vjekovnog nomadskog načina života, a Arabiju potpuno preobrazuju i oplemenjuju oko pustinijskih oaza gradeći moderne gradove, čime nam se Hotić otkriva kao dobro informiran pisac.

U fokusu ove priče je lijepa Sumejja koja je nakon porodične tragedije odlučila hrabro koračati dalje pronalazvši ljubav, taj osjećaj koji će dominirati u njenoj intimi do kraja života. Iako napaćena, iznevjerena i na neki način prevarena, Sumejja širinom svoje velike duše sagledava stvarnost i zadovoljstvo za mrvicama koje pronalazi naizgled u potpunom rasulu ljubavi. Ti kratki trenuci sreće u kojima njena duša plovi, ti tajni sastanci sa voljenim, ali u ljubavi i samo u ljubavi prilično egoističnim Ali Saudom, ipak ne čine od nje žrtvu. Upravo suprotno. Pokazuju njenu sposobnost da preživi u najtežim okolnostima i da iz svake situacije, ma koliko ona teška bila, izvuče najviše za sebe vodeći računa da oni koji je okružuju, ne trpe nikakvu štetu zbog toga.

Strast, čežnja, sreća, bol, nemir u duši, altruizam, život… svemoguća ljubav… to je ono što možemo uvidjeti polahko se krećući ovim redovima riječi. Senzibilna čitalačka duša će odmah osjetiti sevdah u svom najčišćem obliku, ali u pomalo neobičnom ambijentu. Upravo takav utisak na čitaoca ovaj roman Suvada Hotića ostavlja. On, u književnost dobro upućeni čitalac, ne može a da ne primijeti snažnu sličnost ove nesvakidašnje ljubavne priče sa elementima Markesovog romana “Sto godina samoće”, kao i severemenske arapske storije o Lejli i Medžnunu. Međutim, Hotić nam pripovijeda veoma pitkim jezikom, prilagođenim svakom ljubitelju pisane riječi bez obzira na uzrast, spol ili nivo obrazovanja. Poput Karla Maja njegova mašta oslikava predjele, dotad neviđene vlastitim očima, toliko plastično da nam se čini da čitajući, ustvari, posmatramo velike pješčane dine, spasonosne oaze, pustinijsku floru i faunu, ili doživljavamo strašne pješčane oluje.

Na koncu da zaključimo: roman “Oaza mira i ljubavi”, iako će mnogima zvučati slično onome što su navikli čitati od Suvada Hotića, može se doživjeti kao svojevrsno osvježenje na literarnom polju koje ljubav, to plemenito osjećanje, prikazuje u onom najčišćem i najplodonosnijem obliku kakvu je u današnjem vremenu i materijalističkom društvu sve teže prepoznati.

Stoga, želim da budem iskren. Čitaocima želim da poručim da dadu ovom štivu šansu da ih odvede u pejzaže Hotićeve bogate mašte. Tamo možda pronađu blago skriveno u brižljivo biranim riječima koje mogu slobodno da zadrže za sebe, ali i, po uzoru na Hotićeve likove, mogu podijeliti s drugima.

Enes Mesić

Bosanska Krupa, oktobar 2022.                

Oaza mira i ljubavi – sinopsis

U ovom romanu Suvad Hotić nas odvodi daleko od ratnih i zavičajnih tema, u srce Arabije – među dine, oaze i pješčane oluje. Na čarobnom tepihu mašte vodi nas u svijet strasti, čežnje, bola i nade, gdje ljubav postaje najveća životna snaga.

Kroz priču o Sumejji i njenoj potrazi za srećom, Hotić otkriva univerzalne istine o ljudskoj snazi, požrtvovanosti i sposobnosti da se preživi i u najtežim okolnostima. Njegova mašta oslikava pustinjske predjele tako živo da ih čitalac može vidjeti pred sobom, a ljubavna priča odiše duhom Lejle i Medžnuna i sevdahom u njegovom najčišćem obliku.
„Oaza mira i ljubavi“ je roman koji nas podsjeća da je ljubav, i u vremenu materijalizma i nemira, i dalje najplemenitije i najplodonosnije osjećanje.